Uz oduševljenje Toplicama zabilježio i ljepotu Lipika

Željko je 1941. godište, a još 1978. godine dijagnosticiran mu je Ankilozantni spondilitis odnosno Bechterova bolest, upalni proces koji ima za rezultat okoštavanje, u njegovom slučaju kralježnice, no javljaju se problemi i s koljenom, kukom i drugim zglobovima. Kaže, danas se osjećam bolje nego prije 40 godina kad je to bio upalni proces jer danas ono što je zarašteno ne boli. Zbog spomenute dijagnoze svake godine ima pravo na toplice. Do sad, uvijek Varaždinske, od 1991. slijedi 20 godina pauze od toplica, onda opet Varaždinske, a prošle godine po prvi put dolazi u Toplice Lipik.

Zahvalan svima koji su mu učinili ugodan boravak

- Netko mi je rekao da odem u Lipik, a osoba koja mi je otvorila dobrodošlicu je glavna sestra na prijemnom Vanja Barčan, s njom sam obavio prekrasan telefonski razgovor kad sam se raspitivao za uvjete i mogućnosti i taj razgovor s njom bio je presudan za moj dolazak. Također, ona me je prva i dočekala te izrazila dobrodošlicu, a drugo kome uz sve terapeute koji su mi učinili dobro posebno želim zahvaliti su i dvije osobe koje su mi najviše pomogle, dr. Kristina Dumančić i sestra Jasmina Rihtarić", govori Željko Hlebec.

Za dr. Dumančić ističe kako u čitavoj povijesti svog lječenja ona je prva shvatila njegove probleme. - Gdje god dođem kod doktora i u toplice naglasim kako kao "behteraš" moje stanje, kuk i koljeno me onemogućava da vježbam kao "behteraš", no svi prelaze preko toga i nitko ne sluša. Onda dođem tu i doktorici objašnjavam istu priču i ona je prva razumijela te sve moje terapije uskladila sa svim mojim problemima tako da ovdje dobivam više nego da me se tretira kao običnog "behteraša" i zato joj hvala, uistinu je posebna osoba.", govori Željko.

Kaže kako je odsjeo u Hotelu Depadance i dok će se god moći kretati uvijek će zbog komfora koji ona pruža izabrati "Depadansu" jer na svoj 21 dan boravka, doplata od 200kn uistinu nije velika i vrijedi. Najavio je odmah i svoj dolazak nagodinu, ako dobije liječenje, bit će opet ovdje, napominje, vjerojatno nešto ranije nego ove godine.  

Zabilježio Lipik 80-ih ali i danas

No nije ovo drugi put da je Željko u Lipiku. Po struci strojarski tehničar, a usprkos dijagnozi stekao je 42 godine radnog staža. Radeći prvo 15 godina u "Prvomajskoj" tvornici alatnih strojeva u Zagrebu, zatim se 1974. preselio u Križevce gdje se zaposlio u tvornici viličara Čelik i gdje je radio do mirovine. - Radio sam u komercijali, vodio nabavu i puno putovao tako da sam puno puta dolazio u tvornicu stakla u Lipiku, čak i u ratno vrijeme, a sjećam kako je bila informacija da je pola sata nakon našeg odlaska pala granata na ulaz staklane, govori Željko.  

Jednom prilikom prije rata, 1984. godine zabilježio je Lipik fotoaparatom.  - Sjećam se Kursalona i hotela da sam slikao i kad sam ponovo došao u Lipik vidim Kursalon, no uporno sam hodao po parku i tražio gdje je bio hotel. Pitao sam kasnije jednu gospođu koja mi je objasnila i snimio sam to iz raznih kuteva i kad sam se vratio kući, našao sam fotografiju iz 1984. godine, također za usporedbu danas i onda našao sam ostatke tri stabla koja su ostala i danas su na istom mjestu. (pogledaj fotografiju 2)

Novinarstvo kao ljubavnica

Tu nam je onda u razgovoru otrkio neke svoje druge strasti; fotografija, planinarstvo i novinarstvo. Uz svoj redovni posao, Željko je 35 godina, od 1968. do 1993. godine radio kao vanjski suradnik za list Vikend kao i druga izdanja u Vjesnikovoj kući. Suradnja u novinama počela je preko planinarskih aktivnosti jer se od rane mladosti bavio planinarstvom, a nekoliko članaka su ga odvele u Vikend gdje je pisao teme o izletništvu, lovu, ribolovu te radio brojne turističke fotoreportaže. Iako mu je struka omugućavala egzistenciju, od honorara se bolje živjelo. Vremena su govori tad bila takva.  
- Recimo 1975. godina je interesantna, zbir mojih mjesečnih plaća na radnom mjestu kroz cijelu godinu bio je 4 milijuna dinara, honorari u Vikendu bili su 4,8 milijuna, a tad je novi stojadin koštao 5,6 milijuna dinara i praktično ispada da sam u godinu dana od honorara mogao kupiti i auto.

Iako već duže vremena nije u novinarstvu, govori da je novinarstvo kao ljubavnica kojoj se uvijek vraćaš. Njegov Facebook profil pun je fotografija i dojmova iz Lipika, a njegovi postovi nerjetko prikupljaju više desetina lajkova i možemo slobodno reći kako nam Željko svojom fotografijom i pisanjem radi odličnu promidžbu u svom širokom krugu poznanstva. Fotografije su to koje očaravaju, kadrovi koji još nisu uslikani, posebni i zanimljivi.

- Facebook je nekako moja mala vrata u novinarstvu, odušak, velika zabava i razonoda za mene da nije sve stalo. Sad kad sam dvije godine ovdje, nakon druge godine mogu potvrditi da sve što dobro napišem o Lipiku, Lipik to zaslužuje, govori Željko i dodaje kako je on možda malo emotivan čovjek, da s tugom gleda ostatke rata i teško mu padaju stradali posebno povijesni objekti, no vidi da se dosta napravilo samo kad pogleda razliku u odnosu na prošlu godinu.

 - Moji prijatelji mi se smiju kad im kažem da je Lipik sada po drugi put ušao u Europu jer bio je u Europi krajem 19. stoljeća pa sve do I  Svjetskog rata. No ta ljepota i taj šarm... Baš onako kako je to rekao Milan Šenoa, dah Europe u središtu Slavonije se nastavlja.