Knjiga o neviđenom teroru nad novinarstvom pod komunističkom vlasti

Tihomir Dujmović već je gostovao u Lipiku u svibnju 2015. kad je predstavio svoju knjigu Hrvatska u raljama djece komunizma, tako je i gradonačelnik Lipika Vinko Kasana izrazio ponovnu dobrodošlicu, istaknuo višegodišnju suradnju te kako smo počašćeni da nakon dva najveća grada, prve promocije u Zagrebu te druge u Splitu Tihomir Dujmović s novom knjigom gostuje u Lipiku.

- Knjiga na jednom mjestu donosi preciznu statistiku s imenima i prezimenima svih novinara koji su pisali i stvarali za vrijeme NDH, progon koji su doživjeli nakon 1945. koji nije zabilježen u povijesti svjetskog novinarstva jer naime komunističke vlasti su nakon rata ubile 38 hrvatskih novinara, stotinu ih je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 novinar je pobjegao izvan zemlje, 45 ih je promijenilo profesiju i od 330 novinara samo ih je 37 dobilo licencu i pravo da se bavi novinarstvom, rekla je uvodno ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Lipik Jasna Molnar - Kukić te kako je u Hrvatskoj 1945. godine ubijeno više novinara nego u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno.

Knjiga analizira i novinarstvo u Hrvatskom proljeću te situaciju kad je nakon kraha Proljeća 50 novinara sudski gonjeno, a na crnoj listi našlo se 170 novinara. Na kraju knjige tu su podaci o stradanju u Domovinskom ratu kad je samo u prva četiri mjeseca rata ubijeno 18 novinara, a ukupno 132 novinara do kraja Domovinskog rata su bili što pretučeni, šikanirani ili ubijeni.

Autor Tihomir Dujmović ističe kako je knjiga dobrim dijelom reprint knjige njegovog prethodnika Josipa Grbelja koji je pet godina istraživao sudbinu svih novinara koji su pisali u NDH i tražio je u arhivama njihovu sudbinu 1945., 1946. i 1947. te došao do zastrašujućih podataka kako je 90% novinara na različite načine zabranjen rad.
 
- Kad gledate današnju hrvatsku novinarsku scenu imate možete reći 10% uvjetno rečeno desnih medija i gotovo 90% lijevih i ta slika ne izlazi iz nadmoći lijevih medija nego iz ovog neviđenog čina i likvidacija za koje je Josip Grbelja napisao da u usporedbi s drugim državama u analima svjetskog novinarstva ne postoji situacija u kojoj je 90% novinara to doživjelo, ističe Dujmović te kad se pribroje statistike koje je prikupio za Hrvatsko proljeće, odnosno Domovinski rat, vidljivo je kako je hrvatsko novinarstvo u tih 50 godina komunističkog terora doživjelo nešto što se nije dogodilo niti jednom narodu i cehu.

Dujmovićeva projekcija budućnosti nije tako optimistična jer govori kako za oporavak tog tipa, uspoređujući u raznim drugim segmentima da se nadoknadi ta razlika potrebno je 100 do 150 godina. Dok bi 1945 bili streljani, 1971. godine uhapšeni i mučeni, danas bi dobili "samo" otkaz, objašnjava Dujmović te kako se ova knjiga skladno uklapa u priču o suočavanju s prošlošću i treba ju uzeti u obzir.

Pitanje koje bi se moglo postaviti Dujmoviću je može li se situacija uopće i promijeniti kad svjetonazorski lijevi studiji školuju buduće novinare, kulturanjake i društvenjake? Prenesemo li ove tragedije u našu lokalnu sferu, možemo se isto tako pitati što se od 1945. do Domovinskog rata događalo u Lipiku i Pakracu? Možemo li povijest Lipika promatrati samo kroz razglednice, a povijest Pakraca kroz privredu iz knjige Pakrac 1945-1975? Da li je na našem području tekao med i mlijeko ili je bilo stradanja i ugnjetavanja hrvatskog naroda pod komunističkom čizmom i u kojoj knjizi je to riječju spomenuto?