Dok Štefo viče „prodano“, Gaj zna da tradicija živi

Licitacija domaćih životinja u Gaju povodom blagdana svetog Antuna Pustinjaka već desetljećima ne prolazi bez Stjepana Karlovića Štefe, dugogodišnjeg licitatora i jednog od simbola ovog običaja.

Ispred župne crkve svete Katarine u Gaju svakog 17. siječnja, bez obzira na to pada li Antunovo na radni dan ili nedjelju, okupljaju se mještani, uzgajivači i znatiželjnici. U zraku je zimska oštrina i žamor okupljenih, a onda se iznad svega podigne glas koji svi čekaju.

- „Prvi… drugi… i — prodano!“

Bez Stjepana Karlovića Štefe licitacija domaćih životinja povodom blagdana svetog Antuna Pustinjaka ne bi bila ista. Zapravo, mnogi će reći — ne bi imala smisla. On je čovjek koji već desetljećima stoji na improviziranom postolju ispred crkve i vodi dražbu, čuvajući običaj star više od dva stoljeća. Jednom godišnje postaje – glas Gaja.

Dok sjedimo u velikoj dvorani Društvenog doma u Gaju, Štefo se kroz smijeh vraća u 1967. godinu. Imao je 13 godina kada je s bakom došao na Antunovo.

- „Moj rođak je doveo malo prase na dražbu. A ja, dijete kao dijete, lupim cijenu. I ostane to prase meni, kao da sam ga ja kupio“, prisjeća se.

Prase je završilo u njihovu dvorištu. Majci nije bilo pravo, ali baka je presudila: „Šuti, bit će taman za svetu Katu.“

- „Hodalo je po dvorištu dok je moglo. Imalo je sigurno između 120 i 140 kilograma“, kaže Štefo i smije se.

Ozbiljnije se licitacije prihvatio početkom devedesetih, zapravo koju godinu prije rata. Prije njega dražbu su vodili brojni mještani: Josip Opić, Viktor Nemet, Antun Malounek, Drago Fezi i Josip Salaj, poznat kao kum Salaj. Upravo mu je kum Salaj jednom rekao: „Ti ćeš mene zamijeniti.“

- „Ma daj, kume, pa ja to nemam pojma“, odgovorio mu je tada.

- „Znaš ti to, znaš“, uzvratio mu je kum.

I tako je počelo.

„To se uči, to se ne rađa“

Na pitanje je li bilo treme na prvoj licitaciji, Štefo odmahne rukom.

- „Ma nema treme… To se uči, to se ne rađa. Moraš biti otvoren. Nema pripreme, sve je improvizacija.“

A improvizacija je često donosila i komične situacije.

- „Bilo je da su kokoši pobjegle, a galebarići uletjeli u crkvu. Pa sam se zezao da su otišli na ispovijed.“

Njegovo postolje danas je improvizirana konstrukcija od dasaka. Nekad su to bile pivske gajbe, ali Štefo je s vremenom napravio vlastitu „pozornicu“. Ne gleda u papire, gleda u ljude. Procjenjuje, podiže glas kad treba, spušta ga kad osjeti da treba zastati.

U Gaju ga nitko ni ne zove Stjepan. Za sve je jednostavno — Štefo.

Običaj koji ne nestaje

Licitacija se u Gaju nekad održavala i ljeti, u lipnju, za svetog Antuna Padovanskog, ali, kako kaže Štefo, „nije bilo takvog dogona (donošenja živadi) kao u zimi“. „U zimi to uvijek ide. Nekad više, nekad manje, ali ide.“, kaže.

Što bi se dogodilo da licitacija jednom nestane?

- „Ja mislim da dokle god postoji ovog svijeta i ove crkve, neće nestati. Koji god bude velečasni, a za mog mandata ih se izmijenilo puno, svi to podržavaju. Kad ide u posvetu kuća, uvijek me pita jesam li spreman.“

U selu je manje ljudi nego nekada, ali običaj traje.

- „Mnogi naši stari su govorili: „Kad mi pomremo, vi nećete nastaviti.“ Ali evo, nastavlja se.“

Dok god može vikati

Štefo je danas 72-godišnjak. Udovac je, živi s kćeri, zetom i četvero unučadi, dok mu sin živi u Samoboru, gdje se i oženio. Četiri godine svog radnog staža Štefo je proveo u nekadašnjem Jedinstvu, radeći na mašinama u Brezinama i Poljani, a potom je šesnaest godina radio u PIK-u Lipik, odakle je otišao u mirovinu.

Aktivan je u DVD-u Gaj još od 1969. godine, a nekad je sudjelovao i u KUD-u „Zeleni Gaj“. No, mnogi ga prepoznaju upravo po licitaciji.

- „Kažu da su me gledali na televiziji. Uvijek me pitaju hoće li biti televizije. Ja zovem Marijanu Kranjec ili Sanija Lukića, pa mi kažu da ih nazovem u srijedu ili četvrtak pred Antunovo.“

Dokle misli vikati „prodano“?

- „Dok ne prodam sve!“, odgovara bez razmišljanja.

Kad se osvrne unazad, priznaje da nije planirao da će desetljećima stajati pred okupljenima.

- „Rekao sam, dok budem mogao vikati i galamiti, hoću. To je meni ponos.“

A što mu prođe kroz glavu kad proda zadnju životinju?

- „Pa što ih nije bilo više“, kaže i ponovno se nasmije.

Na kraju, pitanje o budućnosti. Što bi volio da ljudi kažu za 50 godina?

- „Ja mislim da će biti naroda koji će to održavati. Da će se i dalje okupljati ovdje u Gaju, smijati, licitirati životinje i čuvati ovu našu tradiciju, baš kao što mi to činimo danas.“

„Prvi… drugi… i — prodano!“

Rečenica kojom je sve počelo odzvanja još neko vrijeme u crkvenom dvorištu na kraju svakog Antunova, iako su se ljudi već počeli razilaziti, a kavezi ostali prazni. Licitacija jest završila, ali osjećaj ne nestaje. U Gaju to nikada nije bila samo prodaja domaćih životinja. To je okupljanje susjeda, nastavak tradicije koju čuvaju generacije i znak da selo i dalje diše kao jedno, kroz smijeh, razgovor i zajednički običaj koji povezuje prošlost i sadašnjost.

Možda je danas manje ljudi nego nekad, možda je manje životinja na dražbi, ali dok god se jednom godišnje, 17. siječnja, začuje poznati glas s improviziranog postolja, bit će jasno da tradicija nije uspomena nego živa stvar.

A dok Štefo podiže ruku i zaključuje nadmetanje svojim prepoznatljivim „prodano“, Gaj zna da njegovi običaji još imaju svoj glas.