Srednjovjekovne tvrđave uz cestu Kukunjevac - Livađani

Arheologija svoje najveće čari čuva pod zemljom, najčešće na mjestima na kojima rijetko možemo i očekivati. Pod šumskim lišćem, pašnjacima, nepreglednim napuštenim poljima. Kao i njihova ostavština, ovdje leže i njezini graditelji, zajedno zagrljeni sa vječnošću. Iako mnoga arheoloških čuda obitavaju daleko od našeg svijeta, onaj manji broj njih krasi naš krajolik. Kao centurijonova perjanica ističe se na gorskim slavonskim visovima, pripitomljava neukrotive klance i čuva planinske pašnjake. Iako mnogo takvih mjesta nama nije bilo znano do posljednjih nekoliko godina, sada nova tehnologija, bolja logistika i općenito izraženiji javni interes, vode novim otkrićima srednjovjekovnih fortifikacijskih objekata.

U ranijem broju pisali smo o nastanku srednjovjekovnog Lipika, tegobama i borbama s Turcima, pustošenjem kraja. U tim procesima, prisjetimo se, spojio se velik broj plemićkih gorskih i nizinskih gradova i formirao novu zajednicu, koja je nastavila cvasti nakon oslobođenja Zapadne Slavonije od osmanskog okupatora. Danas se želimo koncentrirati na jedan specifični dio srednjovjekovnog Lipika, pozicioniran na središnji dio gore Blatuško brdo. Vjerujem da većina čitatelja čula za nizinsko gradište Gradina u Kukunjevcu i s time zna o čemu govorimo. Ipak, riječ je o kompleksu sličnih zemljanih utvrda, ali „preko puta“ spomenutom zdanju. Pa krenimo. Ako zakoračimo na gorski hrbat istočno,  iznad staklanskog jezera, zamijetit ćemo njegovu pitomost, kao da je vršnom krijestom nekad tekla cesta. Ako krenemo malo naprijed brzo ćemo i shvatiti da hodamo po srednjovjekovnoj cesti, cesti koju su branile tri gorske utvrde. Ovi planinski gorostasi u narodu su poznati kao „turske gradine“ a kako to biva, naziv je došao iz potpuno krivog izvora. Novo doseljeno stanovništvo od početka 18. stoljeća u potpunosti je raskinulo tisućljetnu tradiciju pamćenja imena hrvatskog kraljevstva. Naime, pogrešno, novodoseljeno stanovništvo smatralo je kako su svi artefakti prošlosti turski-čineći na žao našoj dugogodišnjoj baštini. Stoga kroz ovih nekoliko riječi želim odati počast starom hrvatskom plemstvu koje je gradilo brdska obrambena zdanja, borilo se s Osmanlijama i ugarskim plemstvom (građanski ratovi), i konačno svoju umrlu baštinu prepustilo na čuvanju – nama, njihovim baštinicima.

Prvo i najveće zdanje čini gorska utvrda Prolom, nazvana u arheološkoj evideniciji prema toponimu strmih zemljanih klisura po kojima je građena. Gledajući od vrha srednjovjekovne ceste, pa prema klancu, ova građevina, duga više od 400 metara koristi geofiziku terena kao svoj najdeblji sloj štita. Prvi dio, odvojen plitkim kanalom pripada takozvanom barbakanu ili predstraži čija je svrha razbiti koncentraciju neprijatelja i pospješiti pozadinsku obranu. Slijedi plato naseljen lokalnim stanovništvom – obrtnicima ili služiti skladišni prostor. Silazeći dalje, vrlo brzo uočavamo iznimno dubok jarak i nad njim veliku grudu nasipane zemlje na kojoj se smjestio plemićki palas- kula. Ovdje je gospodario lokalni plemić koji će sa svojom obitelji, upravljati feudalnim posjedom. Oko ostataka te zemljane grude- u arheološkom rječniku često nazivane mota ili fortifikacijski brežuljak, sa svih strana tekao je dubok rov. Konačno, na krajnjem zapadu vidimo teren u blagom spustu, ostatak nekadašnjeg podgrađa ili bližeg dvorišta utvrde. Iako je arheologu i najmanja mrlja u zemlji blago, ovakav gorostas zapanjuje i neizvježbano oko- a treba samo reći kojim umijećem su građeni rubni zemljani bedemi – obrambeni nasipi. Pri dokumentaciji, ovog gradišta morao sam ići četveronoške, opirući se padu u prijeteći klanac. Manje hrabri pratitelji izjavili su da bi me radije čekali gore na ravnome.

Vratimo se na cestu Ravni put i krenimo preko gorja prema Livađanima. Vrlo brzo ćemo s desne – zapadne strane uočiti još jedan isturen hrbat, čiji je najdominantniji dio odvojen dubokim opkopom. Ovdje je smještena plemićka gorska stražarnica Lisina 1. Nadvisuje lokalni klanac i drevnu prohodnu komunikaciju koritom potoka Laništa. Iako graditeljski pothvat Lisine 1 nije toliko grandiozan kao tvrđave Prolom, duboki opkopi i njezin smještaj na zemljanoj klisuri visokoj 60-ak metara ostavlja bez daha, posebno nekog tko nije miljenik visine.

Posljednji u nizu su ostaci gorske stražarnice Lisina 2 koju bilježimo ovoga puta s lijeve strane – istočne. Iako je opkop poprilično dubok, njezina veličina nije značajna, što ukazuje i na specifičnu svrhu-obranu periferne trase za uspon na cestu Ravni put. Srednjovjekovna cesta nastavit će dalje prema Livađanima, a njezinu trasu teže ćemo pratiti zbog prisutnog rudnika kvarcnog pijeska iz prošlog stoljeća.

Ovih nekoliko neprocjenjivih arheoloških markera ukazalo je na životom bogat i naseljen prostor Blatuškog brda u srednjem vijeku. Stil izgradnja ovih utvrda ukazuje na kasno 13. ili rano 14. stoljeće, a u svojoj primarnoj namjeni – kontroli srednjovjekovne ceste Kukunjevac -Livađani bili su zasigurno u uporabi do pada ovih prostora pod Osmanlije sredinom 16. stoljeća. Njihov smještaj, orijentacija i način gradnje govore o burnom razdoblju srednjeg vijeka prepunom lokalnih sukoba, nesigurnosti i konačno pada pod nogom tuđinca. Fragmentiranost i nesigurnost ovog „mračnog“ razdoblja izbrisala je tragove života sa grandioznih zdanja, ostavljajući puste gradove mrtvih, koji kao posljednji spomenik ponavljaju svima znanu izreku: Izostanak znanja naše povijesti uzrokuje njezino ponavljanje, svaki put u fatalnijem obliku.