Podešavanje teksta:
MATIJA JANUŠ, NOVAJLIJA MEĐU NOGOMETNIM SUCIMA LIPIKA I PAKRACA  

Nije to kao nekada, suci više ne bježe u kukuruze!

schedule06.11.2026. 08:47  |  visibility1.005 pregleda  |  menu_book11 min čitanja  |  folderRubrika: Vijesti  |  Objavio: Dinko Kliček

Nakon više od dva desetljeća provedenih na nogometnim terenima, 36-godišnji Pakračanin Matija Januš odlučio je promijeniti ulogu. Kopačke je zamijenio sudačkom opremom, a umjesto namještanja ofsajda u posljednjoj liniji HNK Dobrovca i borbe za prvenstvene bodove danas je „čovjek u crnom“ i brine o tome da se utakmice odigraju prema pravilima nogometne igre. Iako je do prije nekoliko godina i sam znao prigovarati sucima, sada se pak nalazi “s druge strane barikade”, ali napominje da mu upravo igračko iskustvo pomaže bolje razumjeti ono što se događa na terenu...

Nogomet je u obitelji Januš prisutan oduvijek. Matijin otac Drago Januš - sportskoj javnosti poznatiji kao Draž - godinama je bio vezan uz pakrački nogomet, ponajprije kroz nadaleko poznati MNK Dudovo bure, ali i pakrački Hajduk. Stoga nije neobično što je i Matija već još kao dječak nazuo kopačke.

Prve nogometne korake napravio je u Hajduku, čije je mlađe kategorije prošao do 18. godine. Potom je nastavio igrati u nižerazrednoj Slavoniji iz Prekopakre, a posljednjih dvanaest godina igračke karijere proveo je u HNK Dobrovcu. Tako je gotovo čitav svoj nogometni vijek proveo na županijskim travnjacima, nastupajući u Prvoj i Drugoj županijskoj nogometnoj ligi Požeško-slavonske županije. Upravo na tim terenima danas ga možemo susresti u drukčijoj ulozi.

Ozljede su prekinule igračku karijeru, ali ne i ljubav prema nogometu. Premda bi vjerojatno još koju sezonu proveo u dresu Dobrovca, niz teških ozljeda prisilio ga je da s 34 godine završi igračku karijeru. Međutim, odlazak s terena nije značio i rastanak s nogometom. Naprotiv, počeo je razmišljati kako ostati uz sport kojem je posvetio najveći dio života.

„Nakon ozljeda samo morao prestati igrati. Znao sam da nisam stvoren za trenera, a želio sam ostati u nogometu pa se pojavila ideja da pokušam sa suđenjem. Na poslu radim s Antonijom Lneničekom, koji je već nogometni sudac, i on me podržao u toj namjeri. Upravo u to vrijeme Nogometni savez raspisao je poziv za nove suce pa sam se prijavio“, prisjeća se Matija.

Bilo je to u jesen prošle godine, a već u ožujku ove položio je potrebne ispite i zadovoljio propisane fizičke norme te stekao zvanje županijskog nogometnog suca.

Time se pridružio skupini sudaca s pakračko-lipičkog područja koji već godinama dijele pravdu na nogometnim terenima. Među njima su Valentino Mik, koji kao pomoćni sudac djeluje i u 2. HNL, spomenuti Antonio Lneniček, pomoćni sudac je u 3. HNL, zatim Mario Adžijević, koji kao glavni sudac vodi utakmice Međužupanijske i županijskih liga te Ivica Vidović, koji je sudac 1. i 2. ŽNL.

Za Matiju je to značilo početak novog nogometnog poglavlja, ali i prilagodbu na odgovornost koju donosi sudačka zviždaljka.

Sudačku karijeru započeo je vođenjem utakmica mlađih kategorija, od mlađih i starijih pionira do kadeta, dok se na seniorskim utakmicama 1. i 2. ŽNL najprije pojavljivao kao pomoćni sudac. Ipak, ove jeseni dobio je priliku samostalno voditi tri seniorske utakmice 2. ŽNL, što je za svakog početnika važan korak. Jer jedno je gledati utakmicu iz perspektive igrača, a sasvim drugo donositi odluke o kojima često ovisi njezin tijek, često i konačan rezultat.

„Još je rano govoriti o nekim velikim sudačkim iskustvima, ali zasad se vrlo dobro osjećam na terenu. Mislim da mi puno pomaže to što sam godinama igrao nogomet. Poznajem situacije koje se događaju tijekom utakmice, razumijem reakcije igrača i znam kako se razmišlja u određenim trenucima. Naravno, kao sudac sada moram gledati drukčije i voditi računa o pravilima“, objašnjava.

Dosad, kaže, nije imao ozbiljnijih neugodnosti. Iako su nogometne utakmice, posebno one seniorske, često popraćene povišenim tonovima i prigovorima, Matija na takve situacije gleda prilično smireno.

„Znam kako je to jer sam i sam bio igrač. Nekada se u žaru borbe kaže nešto što možda ne bi trebalo, ali to uglavnom nije ništa osobno. Tako i pristupam svemu. Ono što se dogodi tijekom 90 minuta ostaje na terenu. Nakon utakmice ponovno smo prijatelji, poznanici i normalno razgovaramo. Mislim da je to jedini ispravan način“, govori naš sugovornik.

Nogometni vikendi i razumijevanje obitelji

Ulazak u sudačke vode nije Matiji donio ništa manje obveza nego što ih je imao kao igrač. Dapače, raspored mu je često i ispunjeniji jer tijekom jednog vikenda može odraditi nekoliko utakmica. Subote su uglavnom rezervirane za mlađe kategorije, kada nerijetko sudi dvije utakmice, dok nedjeljom na red dolaze seniori. Tako se zna dogoditi da gotovo cijeli vikend provede na nogometnim igralištima, bilo sa zviždaljkom u ruci ili zastavicom uz aut-liniju.

Takav raspored, razumljivo, zahtijeva i određeno obiteljsko prilagođavanje. No u domu Januševih nogomet je odavno sastavni dio svakodnevice.

Supruga Ivana, kaže, podržala ga je u odluci, premda u početku nije bila sasvim uvjerena da će se doista prihvatiti suđenja. Njihovo dvoje djece, dvanaestogodišnji Filip i desetogodišnja Ena, također odrastaju uz nogomet, a Ena je otišla i korak dalje te trenira i nastupa za početnike NK Lipika 1925. S druge strane, sin Filip je pak skloniji pisanju i fotografiranju. 

„Supruga me podržava, djeca također vole nogomet pa svi dobro razumiju koliko mi to znači. Uostalom, i dok sam igrao, vikendima me često nije bilo kod kuće, tako da im ovo nije bio neki veliki šok. Nego, da se pohvalim da nam uskoro stiže i prinova pa će u kući biti još veselije“, zadovoljan je Matija. (op.a. / U međuvremenu, do objave ovog teksta na našem portalu, Ivana je na svijet donijela i sinčića Davida, još jednog malog Januša koji će dodatno uveseliti njihov dom.)

Netko vikendom ide na bauštelu, netko radi struju... - ja sam odabrao biti sudac

Uz posao, obiteljske obveze i sudačke angažmane, slobodnog vremena nema napretek, no zasad uspijeva sve uskladiti. Objašnjava to ovako:

„Netko vikendom ide na bauštelu, netko radi struju ili neki drugi dodatni posao, a ja sam odabrao biti nogometni sudac! Radim nešto što volim, ostao sam u nogometu i još mogu nešto zaraditi. Meni je to sasvim u redu“,  kaže uz osmijeh.

Kada se govori o nogometnim sucima, posebno onima u nižim rangovima natjecanja, neizbježno se nameće i pitanje financijske strane tog angažmana. Suđenje zahtijeva vrijeme, fizičku pripremljenost, poznavanje pravila i spremnost na odgovornost, ali donosi i određenu naknadu. Matija otvoreno govori o iznosima koji se isplaćuju sucima na županijskim nogometnim utakmicama.

„To su javno dostupni podaci. Za utakmice mlađih kategorija, koje uglavnom vodi jedan sudac, naknade iznose 20, 30 ili 35 eura, ovisno o uzrastu. U 2. ŽNL pomoćni sudac dobiva 45, a glavni 55 eura. U 1. ŽNL naknade su za pet eura više. Dakle, može se nešto i zaraditi, iako meni novac nije bio glavni motiv da postanem sudac.“

 

Ipak, ne skriva da je riječ o dobrodošlom dodatnom prihodu, osobito kada se tijekom vikenda odradi više utakmica.

Nije županijski nogomet baš „divlji zapad“

Posljednjih godina sve se češće govori o nedostatku nogometnih sudaca, posebno u nižim natjecateljskim rangovima. Mnogi se teško odlučuju prihvatiti te odgovornosti, ponajprije zbog slike koju u javnosti imaju županijska nogometna natjecanja, često praćena pričama o pritiscima, vrijeđanju i neugodnim situacijama na terenima. Matija smatra da je takva predodžba ipak pretjerana.

„Ljudi često misle da je u županijskim ligama pravi divlji zapad, ali nije baš tako. Naravno da uvijek može doći do incidenta, no takve se stvari događaju i u najvišim rangovima nogometa. Na našim igralištima uz ogradu se često nalazi stotinu onih koji misle da bi bolje sudili, mnogi od njih i s pivom u ruci, i svatko ima svoje mišljenje. Uvijek je netko nezadovoljan, uvijek će biti dobacivanja i prigovora, a čovjek se tijekom utakmice zna svega naslušati“, opisuje svakodnevicu županijskog nogometa. Međutim, naglašava da se velika većina tih situacija svodi na verbalne reakcije koje prestaju završetkom susreta.

„Svaka utakmica organizirani je javni događaj i domaćin mora osigurati potrebnu redarsku službu. Ne bih rekao da je riječ o utakmicama visokog rizika. Barem ja dosad nisam imao takvih iskustava. Uostalom, nije to kao prije tridesetak godina kada su, kako se znalo pričati, suci morali bježati u kukuruze!“, kroz smijeh dodaje Matija.

Upravo zato smatra da se suđenja ne treba unaprijed bojati. Svjestan je da sudačke odluke neće uvijek naići na odobravanje, ali vjeruje kako se mirnim pristupom, poznavanjem pravila i korektnim odnosom prema igračima može steći potrebno poštovanje.

Ambicije postoje, ali bez preskakanja stepenica

Premda je tek na početku sudačke karijere, Matija već ima okvirnu predodžbu o tome što bi volio ostvariti. Ne postavlja pred sebe nedostižne ciljeve niti razmišlja o velikoj međunarodnoj karijeri. Njegova je želja napredovati do Međužupanijske nogometne lige, u kojoj bi jednog dana volio suditi kao glavni sudac.

„Nisam pretjerano ambiciozan u tom smislu. Bio bih zadovoljan kada bih dogurao do Međužupanijske lige. Tamo se može suditi do 55. godine pa vremena još imam. Naravno, svjestan sam da sam sa svojih 36 godina nešto kasnije krenuo u ovaj posao i da mlađi suci imaju određenu prednost. To je sasvim razumljivo. Ipak, vjerujem u svoje znanje, spreman sam učiti i mislim da letvica očekivanja nije previsoko postavljena“, razmišlja Matija.

Na pitanje u kakav se tip suca želi razviti, odgovor pronalazi u načinu na koji pojedini arbitri pristupaju utakmici. Posebno cijeni one koji autoritet ne grade isključivo strogoćom, nego sigurnošću u vlastite odluke i sposobnošću komunikacije s igračima.

„Volim suce koji djeluju opušteno i samouvjereno, koji imaju osmijeh na licu, a pritom drže utakmicu pod kontrolom. Od naših mi se, primjerice, sviđa Marko Crnojević. Vidi se da je i sam bio nogometaš, da razumije igru i igrače. Rano je završio igračku karijeru, a već je stekao iskustvo suđenja u najvišem rangu hrvatskog nogometa. Takav mi se pristup sviđa“, zaključuje.

I tako… za našeg Matiju nogomet nije završio posljednjim nastupom u dresu Dobrovca, već se samo promijenila njegova uloga na terenu. Danas, kada se nedjeljom navečer vrati kući s utakmice, iza njega je opet sportski potrošen vikend. Samo sada i uz poneki zarađeni euro, novo iskustvo i, kako sam kaže, zadovoljstvo što je pronašao način da ostane dio igre koju poznaje gotovo cijeli život.