Lipik, moj drugi dom

Pisanjem stihova se bavi još od vremena osnovnoškolskog obrazovanja, a svi njezini stihovi su pratili životna razdoblja i situacije kroz koje je prolazila.

Gospođa Nevia boluje od multiple skleroze, a pisanje poezije joj je pomoglo otkad je saznala za svoju bolest. Poezija joj daje snagu jer piše i o crnim mislima, ali i o svome usponu i o situaciji u kojoj se sada nalazi; o tome koliko je sada dobro.

- Lipik je za mene jedan raj. Otkad sam došla divim se prirodi. Kažu da su pjesnici čuđenje u svijetu pa sam vjerojatno tako i ja. Valjda svako drvo, svaki list gledam na neki drugi način. Grad koji je obnovljen snagom ljudi koji su uporni, koji su predivni, susretljivi. Moje ozdravljenje je vezano za sve to, za ovu vodu, ove Toplice i ja ovaj kraj nazivam svojim drugim domom, govori nam pjesnikinja.

U Lipik je prvi puta došla 2014. godine, a ovo joj je šesti boravak ovdje. Dosad je napisala deset pjesama, a neke su još u pripremi. Uvijek se osjeća veličanstveno, a naročito ju inspirira jesen s obzirom da je ona toliko šarolika koliko su i njezine misli pa joj je ovdje prekrasno. Unatoč svemu, bez obzira na vrijeme i na godišnja doba, gospođa Nevia, kako je i sama rekla, zaista živi za dane kad se vraća u Lipik.

Moj drugi dom

Ponekad me pitaju ovdašnji ljudi

Što me dovodi u njihov kraj

Ja slegnem ramenima

I kažem da ne znam

A u oku se zakacli tajanstveni sjaj

Kažu mi, tvoja Istra je daleko

Daleko je dom i tvoje plavo more

A ja se opet vraćam jer tu mi je krasno

Ali volim kad o Istri lijepo govore

Ovdje me dočekaju mnogi dobri ljudi

I ovaj je grad moj drugi dom

Iznova me privlači neka nova sila

Pa se uvijek osjećam kao svoj na svom

I sada se prisjećam prvoga trenutka

Ali ne znam što me u ovaj grad dovuklo

Dal' je slučaj, izazov ili avantura

Ali mi se štošta pod kožu zavuklo

I evo me, dolazim već šesti puta

A čini se ko sam da oduvijek tu bila

Kao kad ptica iz svog gnijezda sleti

Tek na koju minutu da raširi krila

Uvijek ista soba tu podno zvonika

Na maloj fontani kapljice skakuču

U šumarku preko puta glasaju se ptice

Pod prozorom kuharice  šapuću

Tu sam našla spokoj, za tijelo lijeka

A u ovom osoblju drage prijatelje

Zato cijelu godinu živim za te dane

Da s njima podijelim brigu i veselje

Ima li što ljepše od tog povjerenja

Ja im svoje srce otvorim na dlanu

A njihov je osmijeh i istinski zagrljaj

Lijek za moju dušu i melem za ranu

Možda nisam došla jer je bilo nužno

S liječničkom uputnicom i sa dijagnozom

Ali kada dođem među drage ljude

Ovo mi je terapija s optimalnom dozom

Evo, zato se vraćam i opet ću doći

Volim čak i ove svoje misli o Lipiku

Zato je i ova pjesma iznikla iz srca

I s ljubavlju slovima nacrtala sliku

Nevia Glavinić