Grad Lipik_drugi banner
Toplice Lipik 960x150_nsl
PRIČE I HUMORESKE S OBALE PAKRE

Korakom kroz šumu (II. dio)

22.10.2023. 09:46 | 7281 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Proljetno i ostalo šumsko cvijeće

Već kao dijete rado sam brao proljetno cvijeće. Majci je bio rođendan 18. veljače i htio sam joj za rođendan nabrati proljetnog cvijeća, ali još je bila zima, a često je još bilo  dosta ostataka snijega, i nigdje nije bilo cvijeća. Za tri ili četiri dana, ispod još neotopljenog zadnjeg snijega, počele su se pojavljivati bijele glavice prvih visibaba. Majci sam nabrao to cvijeće, ali ne na terenima oko Prekopakre, već u šumarcima između Pakraca i Lipika, tj. na lijevoj obali Pakre. Naime, u šumarcima oko Prekopakre, Filipovca i Matkovca nisu rasle visibabe, ali je rastao bijeli i plavi šafran na ledinama oko sela. Doduše i njega sada ima puno manje na zaraslim ledinama oko ovih sela.

Opis nije dostupan.

Visibabe s  lijeve strane Pakre na Mačkovcu pred Donjim Čaglićem. / Foto: M. Kulhavi

U šumarcima između Lipika i Pakraca, uz sela Japagu,  Šeovicu, pa prema Donjem Čagliću rasla je široka lepeza proljetnog cvijeća. Činilo mi se da su najveće i najljepše snježno bijele visibabe rasle upravo ispod brijega Mačkovac pred Donjim Čaglićem.  Vrlo vidljiva šarena lepeza proljetnica mogla se zapaziti na Kalvariji, Pakračkim vinogradima pa prema  Kusonjama. Od Kusonja prema Pakracu, na šumskim obroncima Psunja, bila je vidljiva prekrasna raznobojna paleta plavog, crvenog, ružičastog, žutog, zelenog i bijelog cvijeća. Bilo je vidjeti krasne latice bijele visibabe, bijelo-zelene zvončiće dremovca, crvene glavice pasjeg zuba, žute vjenčiće jaglaca, neugledne zelene glavice otrovnog crnog kukurijeka, žutog žabnjaka, prelijepe plave i bijele glavice šumarica, modre sitne cvatove divljeg zumbula, svjetlo plave glavice šumske ljubičice, plave i crvene cvjetove ljekovitog plućnjaka, te plave cvjetove zimzelena.

Većina toga cvijeća mogla se naći i u šumarcima južno od Pakraca prema Japagi i Lipiku. Uglavnom je najviše bilo bijelih visibaba, ali na tom predjelu nije bilo vidjeti crveno-ružičasti cvijet pasjeg zuba, ali zato je na močvarnom trenu Pakračko-lipičkog polja rasla velika količina bijelog i plavog šafrana i žutih jaglaca na povišenim mjestima.

Na drugoj strani rijeke Pakre, onoj desnoj, od Filipovca do Prekopakre, u šumarcima i poljima nije bilo te bogate palete proljetnica. Ta sužena paleta boja odnosila se samo na bijeli i plavi šafran, bijelu i plavu šumaricu, modri divlji zumbul, žuti žabnjak, žuti jaglac, plavi zimzelen i možda još pokoji cvijet neke druge vrste. No ovoj prekopakranskoj strani nije bilo visibaba, pasjeg zuba, dremovca, a niti crnog ni bijelog kukurijeka. Zašto je to tako bilo nekada, a i sada je, nije mi poznato. Najvjerojatniji uzrok je pedološki sastav tla. Sredinom travnja, a nekada i pred sam 1. maj, za proljetne majske svečanosti, listopadna šuma dobiva novo  mlado lišće. Prvo mlado lišće dobivaju bukva i grab, a zatim i ostalo listopadno drveće.

Plave šumarice kod izvora Pakurnovac u Matkovcu.

Više nisu gole grane šumskog drveća i proljetne cvjetnice nemaju dovoljno svjetla ni topline i polako zatvaraju svoje cvjetne glavice koje pretvaraju u zelene plodove i reproduktivno sjeme.

Na šumsku scenu stupaju neke nove biljke, neki novi cvjetovi. No, to  nisu tako lijepi šumski cvjetovi, već su im ljepši dijelovi habitusa – listovi. Kopitnjak ima neugledan cvijet, ali lijepi „kožnati“ debeli okrugli list. List je lijepe tamnozelene boje koji se prelijepo presijava na povremenim zrakama svibanjskog sunca. Možda je još ljepša šumska ciklama s pjegastim šarenim lišćem, koja u ljeti dobiva i vrlo lijepi cvijet – gle čuda – prelijepe boje ciklame. Paprati i bujad  ne trebaju baš previše svijetla da bi neugledno „cvali“, odnosno stvarali spore, ali sasvim dovoljno svijetla imaju za lijepu boju svojih listova.

Šumskoj jagodi su dovoljne ivice šuma i dosta polusjene kako bi pokazala svoj sitni bijeli cvijet, jer bijeli cvjetovi baš ne vole izravnu sunčevu svjetlost. Crni grahor, vrijes, mišje uho, crni gavez i žućkaste grahorice uz ostalo nisko bilje polako prekrivaju cijelo šumsko tlo planine Psunj i sve njene obronke.

Svaka od tih biljaka na neki  način koristila je čovjeku. Neka za uljepšavanje ljudskog okoliša (ciklama), neka za jelo (jagoda), a bujad i paprat  kosili su i sušili seljaci brdskih sela na Psunju kao sijeno niske kvalitete, ali i kao jako dobru stelju za rogatu stoku i konje.

 Vrištine su bile zanimljive pčelarima zbog vrijesa, koji je jako dobra i izdašna medonosna biljka. Vrijesak je svoje ime dobio zbog toga što se koristio za izradu metli, ali danas to nije njegova primarna funkcija. Vrlo je značajan zbog svoje ljekovitosti i jer je medonosan, ali zbog zaštićenosti je sve rjeđe u upotrebi. Osim za ljude, važan je i za životinje jer lako prezimi i mogu se hraniti njegovim mladim vrhovima.

 Opis nije dostupan.

Šuma u okolici Prekopakre. Sklop starih hrastova kitnjaka  (Quercus petraea) i mladih običnih grabova (Carpinus betulus).  Snimio S. Nj. Stárek 16. 6. 2023. godine.

 

Gljive naših područja  

U mjesecu svibnju šuma  već skoro u potpunosti prolista. Sredinom svibnja lišće dobivaju i posljednje vrste drveća i grmlja. Većina šumskog drveća i grmlja stidljivo pokazuje svoje neugledne cvjetove i cvatove, dok to divlja trešnja, divlja šljiva, bazga i bijeli   bagrem  s ponosom pokazuju. Sunčaniji, topliji tereni, gdje prevladava to šumsko voće i medonosno drveće i grmlje, svojom bjelinom čine lijepu ugodu ljudskom oku.      

Šumsko tlo je potpuno prekriveno  otpalim šumskim lišćem ili niskim biljnim pokrovom. Dobro natopljeno tlo se polagano zagrijava i podzemni micelij mnogobrojnih gljiva polako počinje širiti svoje razgranate hife. Stvoreni su svi uvjeti za rast mnogobrojnih vrsta raznih gljiva na Psunju i njegovim obroncima.

Početak je pedesetih godina prošlog stoljeća. Nemam ni punih šest godina kada jednog nedjeljnog kasnog ljetnog dana moja obitelj odluči kako ja trebam „naučiti brati“ gljive. Nekih kilometar i pol udaljen od naše kuće u Prekopakri bio je lijepi poveći hrastov lug. Stotinjak i nešto starijih hrastova, na predjelima koji smo zvali  Bare, Jastrik i Krčevine, činilo je omanju šumu prema selima Filipovac i Klisa. Po prašnjavom poljskom putu onako malen jedva sam savladao nekakvih dva kilometra do prvog potoka koji je presijecao taj lijepi hrastik. Iznad potoka u kojem je bilo malo vode nalazio se lijepi sunčani proplanak. Sjeo sam na suho lišće, jer male umorne noge nisu više mogle koračati, pa  nisam mogao dalje.

Ne moraš sjesti baš na taj vrganj, tu najbolju gljivu, - reče moja teta Maša, koja je od svih u obitelji najbolje poznavala gljive.

I zaista, pored mojih umornih nogu kočoperila se nekakva smeđa tvorevina s jednom nogom i velikim šeširom. Znao sam ja što su gljive. Lani u jesen kod nas u voćnjaku vidio sam nešto tako malo sa jednom nogom i nekakvim šeširom, i rekli su mi da je to gljiva. Ali ta tvorevina je bila bijele boje, a kako je sada ta ista tvorevina smeđe boje. 

 Opis nije dostupan.

Hrastov vrganj (Boletus edulis var. quercicola). Snimio Damir Palatinuš u rujnu 2022. godine. 

Toga lijepog dana otac i teta  pokazali su mi nekoliko raznih vrsti gljiva koje ću ja pamtiti i poznavati još i danas. Ubrzo su pronašli još nekoliko hrastovih vrganja (Boletus edulis var. quercicola), hrastov turčin (Leccinum aurantiacum) i golubaču ( Rusula virescens). Pokazali su mi i jednu gljivu koja je imala crveni stručak ( stapku) i crveni klobuk koji je puštao bijelo mlijeko. Tu gljivu smo odmah u šumi jeli sirovu, i rekli su mi da se zove  s y r o v á t k a  . Ime te gljive, doduše i imena svih gljiva, govorili su  na češkom jeziku, tako da sam  odmah naučio imena gljiva i na hrvatskom i na češkom jeziku. Otac i teta nisu mi kazali  hrvatski naziv za gljivu syrovátku, jer ga ni sami nisu znali. Tu gljivu u našim šumama našao sam svega nekoliko puta, ali se ne sjećam da je itko od ljudi koje sam poznavao brao tu gljivu. Nikada nisam čuo ni od jednog gljivara s pakračkog područja da je čuo za tu gljivu. Tu se najvjerojatnije radilo o gljivi cikorijevki (Lactarius camphoratus).

Kako većina pakračkih gljivara nije znala za tu vrstu gljive, ili je nikada nisu našli, tako zasigurno ne znaju ni za čudne moći ponekih gljiva. Jedna takova gljiva s čudnim moćima je i ona gljiva koju sam prvi puta ugledao u našem voćnjaku, a to je livadska pečurka (Agaricus campestris), a zovu ju i šampinjon.

Upravo je skupina tih pečurki (šampinjona) godine 1968. probila asfalt u samom centru Moskve, kod Velikog kazališta, čime je izazvala ne malo iznenađenje i užas mnogih svjedoka koji su promatrali taj prizor.

Hife  nekih gljiva mogu probiti tanke ploče mramora, vapnenca pa čak i zlata, pri čemu stvaraju tlak i do pet atmosfera. To probijanje materijala  većinom je mehanički, uvjetovan neizmjernim tlakom hifa koje se izvijaju i nema veze s kemijskim narušavanjem probijenih materijala. Hifa dugačka je končasta struktura gljiva, a skup hifa naziva se micelij.

Valja kazati još jednu posebnost u rastu gljiva, koja je posebno izazivala pozornost ljudi još od srednjeg vijeka. Radi se o takozvanim vještičjim krugovima, koji se često javljaju na livadama i šumskim proplancima. Nalazimo ih kod rudnjača ( livadskih pečurki), lisičarki ( Cantharellus cibarius), brezovog djeda (Leccinum scabrum) i drugih vrsta gljiva. Naziv vještičji krugovi nastao je u srednjem vijeku na osnovi vjerovanja da gljive označavaju krug u kojem plešu vještice. No, ovdje se radi samo o pravilnom kružnom rastu hifa ( micelija) gljiva koje imaju klobuk i ne susreću se sa preprekama u svom rastu.

U zanimljivu pojavu zasigurno pripada i svjetlucanje u mraku kod nekih gljiva. U ovim našim krajevima to je moguće vidjeti kod medenjače – (václavka obecná, Armillaria mellea), koja svijetli hladnim zelenkastim sjajem. Ime vrste mellea dobila je zbog žute boje kao med. Ime medenjača  je dao Josip Janda , prirodoslovac i pedagoški  pisac prema latinskom nazivu mellea. Josip Janda je  rođen u mjestu Malá Doubrava, 18. 4. 1846., a umro u Zagrebu 6. 12. 1896. godine. Doselio se 1854. s roditeljima iz Češke u Brod na Savi.

U godinama između 1955. i 1970. s ocem, tetom, stricem i sestrom Vjeruškom, u kasno proljeće, ljeto i jesen, skoro svake nedjelje, često i subotom, išli smo brati gljive u šume oko Prekopakre. 

Što smo to brali, gdje smo to brali, odnosno koje gljive smo nalazili u šumarcima i šumama oko Prekopakre, Matkovca i Klise? Najčešće smo brali gljive u šumama na predjelima Dabrovača, Ravneš, Motorac i Kovanluk.  

 Opis nije dostupan.

 - Moja sestra Libuška, majka Nada i sestra Vjeruška polaze na berbu gljiva u šumu Ravneš. Iza njih  vide se vinogradi u Donjem kraju Prekopakre. Snimio S. Nj. Stárek u rujnu 1962. godine.

Ta četiri šumska sklopa nalaze se između Klise,  Matkovca i Novog Majura, odnosno sjeverno iza Matkovca. U tim šumama gljive je bralo i podosta seljana iz Prekopakre, Matkovca,  Klise i Novog i Starog Majura. Ipak, najčešći i najuspješniji berači gljiva bili su Josip Kubalek st,  Antun Novak st., Franjo Matek st., Drago Rozman, Lojza Huška i Stjepan Šmit iz Donjeg kraja Prekopakre. Ova prva dvojica znala su,  tijekom sezone branja gljiva, već u 4,00 sati izjutra biti u šumi Motorac, iako je ona preko četiri kilometra udaljena od njihovih kuća u Donjem kraju, a oni su išli pješice. Srećom, oni su brali samo vrganje i lisičarke, tako da je za nas, koji smo išli ujutro kasnije brati gljive, ostalo ponešto vrganja i lisičarki, ali i podosta gljiva koje oni nisu brali.

 Opis nije dostupan.

Fotografija: Alojz Huška je dugogodišnji uspješan berač gljiva na Pakračkoj gori i po cijelom Psunju. Snimio Antun Nožarić u listopadu 2022. godine. Fotografiju ustupila prof. Romana Žukina iz Daruvara.

Doduše, poznavali su oni i druge vrste gljiva, kao i mnogi drugi gljivari s pakračkog područja, ali uglavnom su brali vrganje i lisičarke.

Moj  djed, otac i teta poznavali su i brali više vrsta gljiva. Na ovim područjima između spomenuta tri sela u šumi Ravneš i Motorac pronalazili su tek nekoliko vrsta gljiva i to: hrastov i bukov vrganj, lisičarku, golubaču (Russula virescens), turčin (Leccinum aurantiacum), - na češkom jeziku  zvali smo ga kozak,   đurđevku (Tricholoma georgii), brašnjaču (Clitopilus prunulus), veliku gnojištarku (Coprinus comatus), sunčanicu ( macrolepiota procera), visoku mliječnicu (Lactarius pergamenus), zvali smo je i pečurka, žutu capicu (Ramaria flava) i  crnu trubaču (Craterellus cornucopioides).

Na tim predjelima rasle su i druge vrste gljiva. Neke su bile nejestive, a nekoliko gljiva izražavalo je i svoje otrovne sklonosti. Posebno se isticala zelena pupavka (Amanita phalloides var. phalloides) koja se vrlo često pojavljivala u sredini šume na predjelu Ravneš.

Valja napomenuti kako u ovom tekstu imena gljiva pišem na hrvatskom jeziku (samo jedno ime, iako poneka gljiva ima više naziva), neke nazive gljiva pišem na češkom jeziku, te nazive gljiva pišem i na latinskom jeziku. Malo je problem s ponekim nazivima jer se oni pojavljuju u različitim oblicima od strane raznih autora, pa počesto nose i različite nazive za istu gljivu.

Kako sam materijale crpio iz nekoliko stručnih knjiga o gljivama, vjerojatno da se kod neke gljive naziv razlikuje od naziva gljiva u knjigama koje  čitatelji imaju kod svoje kuće.

Evo jedan primjer takvog nazivlja na hrvatskom, češkom i  latinskom jeziku, gdje je došlo do krivog povezivanja imena za istu gljivu. Naime, članovi jedne gljivarske udruge krivo su povezali imena gljiva.

Prikazat ću fotografiju gljive koju nikada nisam vidio na području bivše općine Pakrac, ali ta gljiva je česta (nekada bila) na daruvarskom području, posebno oko sela Donji Sređani, Golubinjak i Daruvarski Brestovac. Radi se o gljivi: – češki naziv kotrč kadeřavy (kovrčavi) – latinski (Sparassis crispa) ili na hrvatskom jeziku – kovrčasta kokica.

 Opis nije dostupan.

Kotrč kadeřavi – kovrčasta kokica (Sparassis crispa) / Foto: wikipedia

Opis nije dostupan. 

Jelenje uho (Polyporus umbellatus), trsnatec lupenitý / Foto: wikipedia

„Udomaćeni češki naziv Kotrč za gljivu Jelenje uho (Polyporus umbellatus ) koji u daruvarskom podneblju rado raste, izabran je za naziv udruge.“

Taj tekst možete pronaći i pročitati na tražilici Google o daruvarskoj gljivarskoj udruzi.

Eto primjera kako se može pogriješiti i kod znalaca – berača gljiva. Ovo gore je  tekst koji govori o gljivarskoj udruzi Kotrč iz Daruvara.

Nisu oni pogriješili u češkom imenu gljive koju beru na daruvarskom području, ali jesu pogriješili ime te iste gljive na hrvatskom i latinskom jeziku. Naime, oni beru kotrč, ali to nije jelenje uho ( Polyporus umbellatus), već kovrčasta kokica (Sparassis crispa).

Gljive kotrč, kovrčasta kokica (Sparassis crispa) i trsnatec lupenitý, jelenje uho ( Polyporus umbellatus), jesu slične, ali nisu iste. S gljivom - zec gljivom, češki  trsnatec ořiš ( Grifola frondosa), čine trio sličnih gljiva koje svojim izgledom podsjećaju na kuštravu ovnovu glavu.  

Jelenje uho je izvrsna jestiva gljiva i prava je delikatesa, dok je mlada posjeduje ljekovita svojstva. Raste od ljeta do kasne jeseni u blizini panjeva listopadnog drveća ili na živom korijenu. Može narasti do 50 cm. Valja napomenuti da je ovo strogo zaštićena gljiva i njezino branje je zabranjeno te se nalazi na crvenoj listi zaštićenih gljiva Hrvatske.

Sve tri prethodno spomenute gljive su vrlo ukusne, a ljekovite su kada su mlade.

 Iz ovog primjera zamjene imena gljiva valja naučiti.   

  • Nikad ne berite gljivu ako ju ne prepoznajete po izgledu i imenu i to najmanje iz tri različita izvora koji se podudaraju. Ako niste sigurni u jestivost pojedine gljive, gljivu ne berite ili za savjet pitajte stručnjaka koji poznaje gljive.

Neke  gljive jedu se samo jednom, a neke možete jesti mnogo puta.  

 

Daruvar, 9. 6. 2023.                                     Siniša Njegovan Stárek

 

ARHIVA:

Korakom kroz šumu (I. dio.)

Brzaci i virovi Pakre (III. dio)

Brzaci i virovi Pakre (II. dio)

Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)

Četiri pasa i solo ples

Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi

Mlinovi i vodenice

Mlin na rijeci Pakri

Priče iz mlina: Rika jelena (2.)

Priče iz mlina: Rika jelena (1.)

Glazbeno ljubavno pismo

Strahijade: Pakrački korzo

Dirigent

Radničko odmaralište na Krku

Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac

"Strahijade": Straho i Yamaha

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)

Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)

Kavaliri s crvenom ružom

Urar Štefo iz glavne ulice

Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana

Pakrački dekret

Trenk, Laudon i panduri (4.)

Barun Franjo Trenk i panduri (3.)

Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)

Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)

Sokolska društva: Previranje i raskol

Sokoli i politika

Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"

Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae

Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika

Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce

MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković

Pakrački vatrogasci (III. dio)

Pakrački vatrogasci (II. dio)

Pakrački vatrogasci (I. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)

Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika

Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac

Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti


LIRA ispod članka