Sveti ognjevi Zapadne Slavonije

Pakra tiho teče kroz brdovitu zapadnu Slavoniju, grleći obronke Psunja i lagano se ulijevajući u mekani trbuh ravničarske Poljane. No, na svojoj dijelom zarasloj, a dijelom obrađenoj i zasijanoj desnoj obali, ova rijeka skriva iskru samog postanka ljudske svijesti - iskru čovjekova poimanja svemira, njegova mjesta u beskrajnom prostranstvu postojanja i njegove konačne svrhe.

Tvrda zemlja gajskih oranica, prije gotovo sedam tisućljeća, ispisala je na svom plodnom platnu prvi kozmogonijski mit o Velikoj Majci Zemlji i suprotnom, vatrenom muškom principu. Tisućama godina kasnije, još uvijek u tmini prapovijesti, čovjekova se svijest pomaknula: njeno težište prešlo je s guste, crne zemlje na nebeska, sjajna tijela — zvijezde koje nam kroje kozmičku stazu.

Iako su prošli eoni, a stotine generacija jedva ostavile svoj ruševni trag, na ovom se tlu dogodio kvantni skok u poimanju stvarnosti. To jasno vidimo usporedimo li jedno neolitičko vatrište pronađeno u neolitičkom zaseoku ukopanom u golu zemlju na području današnjeg Gaja, s pet jama s vatrištima s brončanodobnog lokaliteta Rajkovac, smještenog ispod današnje nove Ergele u Lipiku.

Na krajnjoj južnoj periferiji Gaja, na toponimu Jaruga, zabilježen je najstariji ovdašnji oltar vatre i tvrde materije. Plitko iskopana jama, nastala prije sedam milenija, najjednostavnije je ritualno zdanje u funkciji podzemnog oltara. U utrobi Majke Zemlje užgan je oplođujući simbol kozmičke vatre koji pripovijeda o primordijalnoj borbi početnih elemenata u kreiranju stvarnosti. Sveto tlo koje rađa prvo sjeme žita — brižno čuvano i uzgojeno od strane neolitičkih obitelji — time biva posvećeno za oranje u brazdama ove pradavne domovine. Težište svijeta položeno je u taj samotni podzemni oltar koji je svojim noćnim krijesom spajao zemaljsku brazdu u koju polažemo sjeme novih usjeva, ali i tijela predaka.

Gotovo tri i pol milenija kasnije, poslije više od 150 minulih generacija, svega dvanaest kilometara prema izlazećem suncu, upalilo se novih pet vatrišta ukopanih u čvrstu slavonsku zemlju. U vrijeme kada je kult zemljoradnika i Velike Majke potonuo u zaborav, a zavladala paska brončanog mača i ratnika-vladara, ljudski je um načinio skok - ne više prema unutrašnjosti zemlje, nego prema zvijezdama.

Govori li nam ova duboka povijest da mirna vremena traže ravnotežu, a ona ratoborna teže za iskupljenjem? Kako god bilo, brončanodobni je čovjek, gledajući prema zviježđima, uočio svoju konačnost, a gledajući prema suncu zamijetio granice vlastite prolaznosti. U tvrdom tlu Rajkovca isklesao je pet oltara — jednostavnih jama koje poput ogledala zrcale zviježđe Malog Lava, nebeski arhetip noćne vatre.

Tako se u ovoj mirnoj slavonskoj ravnici, u zagrljaju Pakre i pod sjenom Psunja, zatvara veličanstveni krug prapovijesne duše. Na svega dvanaest kilometara udaljenosti i u razmaku od stotinu i pedeset generacija, slavonska je crnica primila dva potpuno suprotna pogleda na svijet. Pod istim brazdama kojima danas prolaze moderni plugovi, u tišini spavaju i neolitički pepeo rodne zemlje iz Gaja i brončanodobni oganj zvjezdanih jahača iz Rajkovca.

Krajolik Pakračkog i Lipičkog kraja stoga nije samo puka geografija ili zbir arheoloških lokaliteta; on je kameni i glineni arhiv - slojeviti rukopis u kojem su zapisane obje naše iskonske težnje.

I neolitički poljodjelac koji je čeznuo za plodnošću grude i brončanodobni ratnik koji je tražio iskupljenje u zviježđu Lava davno su nestali u tmini vremena. Njihove su se vatre ugasile, a njihova su tijela postala dio iste zemlje koju su prekopavali. No, ono što je preživjelo milenije i što i danas izbija iz tih pocrnjelih jama nije samo ugasli ugljen, nego sveti, neumorni poriv ljudskoga uma. Bilo da vatru palimo u dubini tla kako bismo dali smisao materiji ili je raspoređujemo po tlocrtu neba kako bi dotaknuli besmrtnost, čovjekov je čin ostao isti to je prkosi trag u vremenu i naša vječna potraga za neprolaznim.