LIRA okomiti
fiš22
Frabnciškovo 1
NEVJEROJATNA NOGOMETNA PRIČA ROBERTA ALVIŽA, IGRAČA NK LIPIK 1925.

Igrao sam i u Aziji i u Europi, ali nigdje toliko dugo kao u NK Lipiku

19.09.2022. 07:39 | 1039 pregleda | Intervju

Roberto Alviž je nogometaš iz Primoštena s izuzetno egzotičnom karijerom koji sada pred kraj karijere uživa u dresu NK Lipika.

Piše:
Nikica Puhalo

Svi nogometaši, dok su još mladi, sanjaju da će jednog dana zaigrati za Real Madrid ili Barcelonu, da će s najvećim klubovima svijeta osvajati trofeje pred desecima tisuća navijača. Život, naravno, nije san i tek rijetki uz puno odricanja i nešto sreće dožive takvo ostvarenje svog sna.

Roberto Alviž također je kao dječak sanjao da će jednog dana zaigrati na čuvenom Santiago Bernabeu, stadionu Real Madrida. Njemu se san nije ostvario, ali domaća i međunarodna karijera koju je ostvario nevjerojatno je zanimljiva, prepuna životnih iznenađenja i gotovo filmskih obrata.

Roberto Alviž inače je iz Primoštena, a posljednje tri godine igra za NK Lipik 1925 gdje ga je dovelo prijateljstvo s Dejanom Iličićem, ali i ljubav koju osjeća prema lipičkom kraju.

- S nogometom sam se počeo baviti sa sedam godina u Primoštenu gdje sam trenirao do 10 godine. Na nogometnim turnirima me uočio NK Šibenik i koji me potom doveo u svoje redove. Tada sam kao osnovnoškolac svaki dan putovao na treninge u Šibenik. U klubu sam se zadržao četiri godine - započinje svoju priču Alviž. Tada nije ni slutio gdje će ga sve odvesti nogometna karijera i kakva će nogometna iznenađenja doživljavati u državama koje mu u toj dobi nisu bile ni u primisli.

Na jednom od turnira, dok je još nosio dres NK Šibenika, zamijetili su ga skauti zagrebačkog Dinama.

- U Dinamo sam prešao sa 14 godina, kada sam upisao srednju školu - prisjeća se Roberto Alviž.

Treba biti svjestan da nije lako sa svega 14 godina, kada si još uvijek dječak, iz malog Primoštena preseliti u veliki Zagreb, graditi karijeru i uredno odrađivati školske obaveze.

- Mogu reći da je to bilo vrlo interesantno razdoblje. Imao sam, naravno, period prilagođavanja na život u velikom gradu. Jedno vrijeme sa živio u stanu kod tetke, a tijekom školske godine preselio sam se u učenički dom Tin Ujević.U tom domu je bilo 5-6 nogometaša Dinama iz raznih regija što mi je olakšalo adaptaciju. U domu sam boravio tri godine, a kada sam kasnije potpisao ugovor s Dinamom, preselio sam se u stan - kaže Alviž.

Zvonimir Boban i Roberto Alviž / Foto: Roberto Alviž; Privatni album

Izlaskom iz juniora Dinama, a tada je imao 18 godina, Roberto se vraća u NK Šibenik gdje postaje igrač prve momčadi.

No, već sljedeće sezone ponovno se počeo pakirati; nogometni put odveo ga je u austrijskog trećeligaša TUS Arnfels, ali ga je put do Austrije vodio - preko Njemačke.

- Iz Prve hrvatske nogometne lige sam završio u njemačkom osmoligašu. Tamo sam upoznao čovjeka koji me je poslije odveo na probu u Paderborn koji je kasnije postao i drugoligaš i prvoligaš. U Paderbornu sam bio na probi tri mjeseca, zadovoljio sam ukuse trenera i ponudili su mi ugovor na tri godine. No, bio sam mlad i zelen. Vratio sam se kući za božićne blagdane i tada se dogodio poziv Ivice Vastića.

Vastić je, inače, Kaštelanin koji je ostavio dubok trag u austrijskom nogometui i bio čak reprezentativac Austrije.

- Na kraju od Paderborna ništa nije bilo, a ja sam se preslio u Austriju i tamo počeo igrati za Arnfels. Tu sam boravio šest mjeseci i za to vrijeme sam, kao mnogi mladi nogometaši, dobivao razne pozive, ali... Što se kaže: »Obećanje ludom radovanje«. 

Kasnije je Alviž igrao za SV Frauental i SVU Hollenegg i još neke niželigaše te paralelno studirao ekonomiju u Zagrebu. I jednog dana se baš u Zagrebu dogodio susret koji će mu ponovno preusmjeriti kraijeru.

- U jednom restoranu sreo sam Stanka Mršića koji me je trenirao u Šibeniku, a koji je tada bio trener prvoligaša, NK Međumurja. Tada su već svi bili digli ruke od mene što se tiče profesionalnog sporta, ali Mršić me pozvao na probu i sa 22 godine ponovno sam se vratio u Hrvatsku i odigrao jednu sezonu.

Kako to već s Robertom biva, tijekom igranja za Međimurje ga je ponovno uočio jedan skaut koji ga je odveo na probu u albanski klub Flamurtari.

- Moja prava inozemna karijera tako je zapravo započela kada sam imao 22 godine. U Albaniji je proveo dvije godine. Za to vrijeme je osvojio albanski Kup, drugo mjesto u prvenstvu te je igrao i Europa ligu. No, kako neke stvari u klubu nisu, kaže Roberto, štimale, raskinuo je ugovor na svoju štetu pola godine prije njegova isteka. Vratio se u Austriju, u četvrtu ligu, u SC Liezen u kojem je proveo šest mjeseci.

- Tada sam ponovno dobio poziv iz albanske 1. lige, iz KS Kastriotija. Naime, u Albaniji sam tijekom prvog boravka ostavio dobar dojam, bio sam i kapetan momčadi, a zvao me je trener koji me je poznavao iz lige. Tako da je tu, u 26. godini života počela moja ozbiljnija inozemna nogometna karijera.

Mnogi na spomen Albanije pomisle na ekonomsku zaostalost i generalno je mišljenje o Albaniji posljednjih desetljeća bilo stereotipno i loše. No, kao što i svjedočimo posljednje vrijeme putem medija, Albanija postaje sve privlačnija destinacija, neotkriveni biser, ozbiljan kandidat za novu turističku meku. A Alberto je Albaniju doživio iz prve ruke.

- Albanija je na mene ostavila jako dubok dojam. Ljudi su skeptični prema Albaniji, a ja mogu reći samo sve pohvalno. Predložio bih svima koji nisu bili da posjete tu prekrasnu državu u kojoj žive prekrasni ljudi. Imam izuzetno visoko mišljenje o Albancima. Njihova obala je izuzetno lijepa, to su hoteli s 5 zvjezdica, vile s bezenima. Hrana im je fantastična, od ribe do albanskih steakeova, a cijene su im jako pristupačne - kaže Alviž.

Poslije Albanije je završio na Cipru i tu kreće nova avantura.

- Šest, sedam mjeseci sam tamo igrao prvu ligu koja je izuzetno jaka. Klub mi se borio za opstanak i na kraju je i ispao iz lige, ali sam imao sreću što sam dobro igrao, zabio sam 4-5 golova i imao 4-5 asistencija . priča.

Alviža su zbog dobrih igara zvali drugi ciparski klubovi i vjerojatno bi i ostao na otoku da mu nije došao poziv, kaže, jednog gospodina iz Srbije koji ga je zvao da dođe na probu u kazahtanski klub koji se nalazio na pripremama u Turskoj.

- Bio sam u malo nezgodnoj situaciji pa sam pojeo sirovi krumpir kako bih dobio temperaturu. To mi je bio izgovor da nekoliko dana ne budem na treninzima, a klub mi je još dugovao tri plaće. Pošto je Cipar podijeljen na turski i ciparski dio, a u turski se ne može doći s avionom, automobilom sam se prebacio u truski dio Cipra i zatim s turskog dijela otoka odletio u Tursku na probu za kazahstanski klub koji se tamo nalazio na pripremama.

-  Tako sam, dok sam imao važeći ugovor s ciparskim klubom, igrao probnu utakmicu za kazahstanski klub protiv najbogatijeg i najmoćnijeg azerbejdžanskog kluba, Xäzär Länkärana. Da me je netko otkrio, mogli su me suspendirati na godinu, dvije. Mogao sam ostati i bez novca. No, kao da je to sve bio neki znak, odigrao sam utakmicu života. Nakon te utakmice došao je do mene jedan Srbin, Branimir Subašić i kaže on meni: »Alo, bre, pa šta ti radiš ovde?«. A kažem ja njemu: »Došao sam na probu«. A on će meni: »Ti si, bre, ovde na probi?! Pa mi trebamo takvog igrača!«

Subašić je uzeo Alvižov broj mobitela. Alviž je poslije utakmice otišao u hotel i nešto kasnije s Kazahtancima dogovorio uvjete novog ugovora. Uvjete je dogovarao sa Zoranom Filipovićem, legendom Crvene Zvezde za koju je imao gotovo 500 nastupa i postigao više od 300 golova.

- I kaže on meni: »Mi ti ne možemo ponuditi uvjete kakve ti može ponuditi azerbejdžanski klub. Kažem mu da nemam pojma o čemu on priča. Avion za Cipar mi kreće za tri sata. Po mene je zatim došao žuti Hummer, odvezao me u 50 kilometara udaljeni grad i gdje sam sam dogovorio uvjete s njima. Vratio sam se nazad u hotel, tamo sam Kazahtance držao na ledu jer sam imo važeći ugovor na Cipru. Vratio sam se na Cipar, raskinuo važeći ugovor, oni su mi isplatili tri plaće, ali su imali još neke zaostatke u iznosu otprilike četiri plaće. Rekao sam im da ću raskinuti ugovor na svoju štetu, a njima oprostiti dugovanje - priča Alviž.

Završio je tako u Azerbejdžanu, u Bakuu, potpisao ugovor za azerbejdžanski Xäzär Länkäran. 

- Živo sam na relaciji Baku - Länkäran. Odradio sam godinu i pol dana, igrali smo kvalifikacije Lige prvaka i Europa lige. No, nakon isteka ugovora u Azerbejdžanu, zvao me kazahstanski klub FK Atyrau u kojem sam bio na probi. Odradio sam pola godine, bilo mi je fantastično iako nogomet tamo nije baš tehnički potkovan. Ali Kazahstanci kao ljudi su sjajni, mogu ih samo pohvaliti. Tamo smo živjeli u kampu koji je bio kao nešto kao otvoreni zatvor. Bilo je lijepo, letjeli smo privatnim avionima vlasnika. No, tamo sam dobio poziv od bivšeg suigrača sa Cipra, a inače je Irac, koji me zvao da dođem igrati na Bruneje za klub Brunei DPMM - prisjeća se Alviž.

Tamo je odradio nešto više od jedne sezone i ponovno je upoznao sasvim novu kulturu. Priča kako je stadion prekrasan, uvijek ugodno popunjen. Bio je najbolji asistent lige i još zabio 7-8 golova. Tada ga je zvao klub iz Indonezije, Persebaya Surabaya, no kako je već bio iskusan, shvatio je da bi ugovor kojeg Savez nije ovjerio mogao biti problematičan pa od posla nije bilo ništa. U Persebayi je bio tri mjeseca kada ga je zvao glavni rival Bruneja,Tampines Rovers.

Na Brunejima je, sjeća se, potpuno drukčiji stil života. Tamo vlada šerijatski zakon, dakle, nema alkohola, nema cigareta, nema varanja žena... Ako varaš ženu, a to tri susjeda potvrde, možeš završiti na bičevanju. Ako ne odeš tri puta u džamiju, a tri susjeda to potvrde, također možeš završiti na bičevanju. To, naravno, vrijedi za domaće stanovništvo. No, ljudi su, priča dalje, tamo toliko ljubazni da ih, kaže, »možeš mazati na kruh«.

- Osjećao sam se kao da sam imao plaćeni godišnji 365 dana. Preporučio bih svakome tko se zatekne u tom dijelu svijeta da posjeti Bruneje, doista je predivno. U Tampines Roversima u Singapuru sam odigrao jednu sezonu. Dobio sam razne ponude iz Tajlanda, Malezije... Ali shvatio sam da je vrijeme za povratak kući pa sam se vratio u Šibenik - priča Roberto Alviž.

Pola godine je igrao u Šibeniku, a usput je pokrenuo i privatni građevinski biznis. Obitelj mu je za to vrijeme živjela u Zagrebu pa se nakon pola godine odlučio vratiti u Zagreb kako bi obitelj bila na okupu jer mu je već bilo dosta razdvojenosti. Godinu dana je izbivao s nogometnih terena, a onda je ponovno primio poziv koji ga je vratio na teren. Naime, još dok je kao mladić bio u domu u Zagrebu, sprijateljio se s Lipičaninom Dejanom Iličićem.

 

Predsjednik NK Lipik 1925 Dejan Iličić, Roberto Alviž i gradonačelnik Lipika Vinko Kasana / Compas.hr

- Iličić je uvijek imao želju da jednog dana ili zajedno zaigramo ili da ja dođem igrati za Lipik. I, evo, želja mu se ostvarila, gotovo tri godine sam dio te ekipe. Mene svaki dolazak u Lipik veseli, u Lipiku osjećam jednu obiteljsku atmosferu. Stekao sam puno prijatelja i poslovnih suradnika. Krenuli smo od borbe za opstanak u 5. ligi, a onda smo je i osvojili i otišli u viši rang. Vidim koliko se ljudi trude i bore za taj klub, vidio sam da je i gradonačelniku Vinku Kasani jako stalo do kluba kojeg Grad i financijski pomaže. Po mom mišljenju, gradonačelnik Kasana i Dejan Iličić su ključni ljudi za razvoj sporta u Lipiku jer da nema entuzijazma Dejana Iličića i financijske pomoći Grada i gradonačelnika koji je prepoznao da Lipik zaslužuje stabilan klub, rezultata ne bi bilo. E, evo, ja ni u jednom klubu nisam bio tri godine, a u Lipiku sam tri godine! Mislim da u Lipiku ima kvalitetnih poduzetnika i da bi NK Lipik, uz podršku dva, tri lokalna sponzora mogao ući u 3. ligu, naravno, uz pomoć financijskih sredstava koje grad već izdvaja - poručuje. 

Tako o Lipiku priča svjetski nogometni avanturist Roberto Alviž. Kao o gradu u kojem uživa igrati nogomet, kao o gradu u kojem se uživa družiti s prijateljima. 

Roberto svake godine nastupa i na humanitarnim utakmicama za ekipu Humane zvijezde među kojima su nastupali Joe Šimunić, Dražen Ladić, Boris Živković, Branko Strupar, Igor Bišćan, Robert Špehar, Vedran Ćorluka i mnogi drugi.

Na početku nogometne karijere u Zagrebu bio je generacija Nike Kranjčara, Luke Modrića, Čorluke, Eduarda da Silve... Nije poput njih igrao za velike europske klubove, ali je na krajnje neobičan način kroz nogometnu karijeru stekao veliko životno iskustvo i upoznao daleke kulture.

Danas radi i kao menadžer te se brine o karijeri brojnih mladih nogometaša, između ostalih i o Marku Miloševiću iz Pakraca, koji ima ugovor sa zagrebačkom Lokomotivom i sigurno je jedan od najvećih poslijeratnih talenata pakračkog nogometa koji ima i nekoliko nastupa za mlade reprezentacije Hrvatske.

- Mladim igračima bih poručio da sanjaju svoj san i da budu predani do kraja u onome što rade i da krajnja odluka bude njihova. A roditeljim i agentima koji se brinu za njih poručujem da ih podrže u njihovim odlukama. Bit će uspona i padova, kao i uvijek u životu, ali neka budu fokusirani 100 posto. To je jedini put prema uspjehu. Površnost nigdje ne prolazi. Ja sam imao ogromne amplitude, iz 4. lige u prvu pa iu 1. u 5. ligu, pa za šest mjeseci igram Ligu prvaka pred 40.000 ljudi u Poznanu. Neka samo vjeruju u sebe i neka se potpuno posvete nogometu i tada će i uspjeh doći.

 


Frabnciškovo 4
https://www.rsuripsumoharjo.com/slot-gacor/https://enfermeriadermatologica.org/slot-deposit-dana/gacor88https://enfermeriadermatologica.org/slot-deposit-pulsa/